Uvod iz knjige Michelangelo

„Ne pretjerujemo kada kažemo da je Michelangelo Buonarotti (1475. – 1564.) najveći umjetnik svih vremena: on je svojim djelima lijepe umjetnosti, dosegao vrhunce formalne kvalitete i duhovnog sadržaja kojima se nitko drugi nije približio. Ta su djela osmišljena i izvedena u potpunoj samoći – nije podnosio pomoć, a kad bi za nešto i zadužio pomoćnike, smjesta bi ih otpustio – te u muci i entuzijazmu kreativnog procesa, a ne zaboravimo da je uz to bio i plodni izumitelj na području arhitektonskih oblika.

Rafael i Caravaggio, primjerice bili su iznimni slikari, no nikada se nisu okušali u skulpturi, dok je sam Leonardo, genij svih genija, svojom slikarskom polovicom Michelangelu parirao, ako ga nije i nadmašio, ali je drugom polovicom bio izumitelj i filozof, te se ne može uvrstiti u kategoriju čistih umjetnika do te mjere da se njen kraj često obilježava datumom njegove smrti, s kojom se zaključuje epoha dominacije pojedinaca koji je, oslanjajući se na vlastite snage, želio upoznati i upravljati stvarnošću, bez obzira na to radi li se o upravljanju svijetom (kao što je slučaj za filozofe i znanstvenike), društvom (za političare) ili materijom (za umjetnike). Michelangelo se navikao na grandioznu misao, te joj se uticao kako u društvenim odnosima, postavljajući se ravnopravno d najvećim ličnostima epohe, uključujući pape, tako i u vlastitom zanatu, još od trenutka kada se kao dječak vratio u očevu kuću u ulici Bentaccordi, te započeo, ne bi li se oporavio od smrti smog zaštitnika Lorenza Veličanstvenog, izradu Herkula visokog dva metra, ili kada je, kao mladi umjetnik, isklesao Davida, ili pak kad je, kao zreli i priznati umjetnik, naslikao impozantne figure u Sikstini. Puno nam otkriva epizoda koju donosi Condivi (1553.), a koja ga prikazuje kako šeće planinama Carrare i bira mramor, uronjen u san klesanja kolosa koji bi se vidio s mora. Što se tiče skulpture, njegovo djelo, u čijem se stilu prožimaju snažna i mučna osobna vizija s jasnim tradicijama klasicizma i naturalizma, odlikuje se snagom i vitalnošću, dok istovremeno ne zaboravlja na osnovnu ravnotežu forme, niti negira linearnost i jednostavnost obrisa, tako da su figure, iako ostavljaju dojam pokreta, uvijek upisane u jasan profil, kao da su unaprijed prepoznate u bloku.

Stoga se ne čini neobičnim to što je, prema jednoj prenesenoj izjavi, držao da je dobra skulptura ona koja se može dokotrljati s vrha planine  a da se pri tom ne razbije, čime se podcrtava ideja da je ono što strši iz idealne osi rotacije nepotrebno i može se eliminirati. Izobličenja figura u slikarstvu impliciraju superiornu viziju savršenog tijela, oslobođenu prirodnih granica, personifikaciju božanskog duha u ljudskom obliku. Uvijek se kreću unutar okvira proporcija idealne ljepote koja, premda nije lišena senzualnih implikacija, ostaje upečatljiva zbog savršenstva anatomskog prikaza, ploda nedostižne inventivne i tehničke virtuoznosti.

Arhitekturu Michelangelo shvaća kao sukob mase i energije, domenu kiklopski napetih sila. Skulptura i slikarstvo, koje predstavljaju vizualne metafore stvarnosti -  kao što je glazba njena zvučna , a književnost konceptualna metafora – nude nam mogućnost da vidimo drugačiji svijet, sačinjen od osobnih i neponovljivih doživljaja, talenata, metoda, misli, uvjerenja, snova, osjećaja, žudnji, strahova, briga, pa čak i tajni: Michelangelovo kiparstvo i slikarstvo otvaraju nam prozor u njega samoga. Neizmjerni sikstinski diptih sačinjen od Svoda i Posljednjeg Suda, jedan je od najvećih izraza ljudskoga uma, apsolutno remek – djelo koje je promijenilo povijest umjetnosti. Srećom pa se naš umjetnik nije smatrao slikarom.“

Iz uvoda knjige „Michelagelo“, autor Fabio Scaletti

Podaci o nakladniku nalaze se OVDJE.