Dar prošlosti (RECENZIJA)

Dar prošlosti (RECENZIJA)

Roman Dar prošlosti kroz priču o tri krojačice u Parizu tijekom Drugoga svjetskoga rata prikazuje sudbinu ljudi koji su živjeli u doba jednoga od najstrašnijih političkih režima u povijesti Europe. Započinje opisima mlade Harrete koja odlazi iz Bretanje u Pariz u potrazi za poslom u modnoj industriji. Odabir grada, međutim, nije slučajan. Ne samo zato što je Pariz središte europske modne industrije već i zato što je jedna posebna obiteljska fotografija povezana s tim gradom. Naime, na fotografiji njezinog obiteljskog albuma tri su žene – Calire, Viviane i Mireille - od kojih je prva njezina baka koja je upravo u vrijeme spomenutog rata živjela u tom gradu. Harreta je odrasla bez majke te ju je zanimalo bi li proučavajući prošlost svoje bake mogla otkriti razlog samoubojstva vlastite majke.

Stoga dolazi u Saint German i dobiva posao pripravnice u Odjelu za marketing i odnose s javnošću u modnoj agenciji Guillemet. Poslodavac joj nudi stan iznad krojačke radione u kojem će živjeti. Slučajnost je, naime, bila takva da je njezina baka Claire bila zaposlena kao krojačica i skupa s ostale dvije krojačice, Viviene i Mireille, također živjela u potkrovlju. No, zaplet priče krene kada Harretina kolegica Simone, ugledavši fotografiju, otkrije da je na njoj i njezina baka Mireille koja je od njih tri jedina još živa. Naime, Claire i Viviane završile su u koncentracijskom logoru nakon brutalnog ispitivanja u Gestapu, jer su se prilikom uhićenja nalazile u radioni. Njih tri bile su u pokretu otpora te su potajno u potkrovlju, u kojem su radile i živjele, držale kratkovalnu radio postaju komunicirajući s pokretom otpora sve dok ih nacisti nisu otkrili.

Autorica opisuje njihove osjećaje, stanje na ulicama Pariza u vrijeme njemačke okupacije te pokušaj da glavne junakinje vode svakodnevni život kao mlade djevojke u Parizu, čak i zaljubljujući se u mladiće u nacističkim odorama. Naročito su uvjerljivi opisi života Claire i Viviane u logorima u kojima su, unatoč iznimno teškim okolnostima i pojavi dizenterije, tifusa i gripe, ostale zajedno radeći upravo kao krojačice. Prvo su bile zarobljene u logoru Flossenburg, a zatim u Dachaau. Kad su Amerikanci, na strani Saveznika, oslobodili zarobljenike, Viviane je preminula od posljedica tifusa a Claire je preživjela. Za to vrijeme Mireille ih je nastojala pronaći i prikupiti vijesti o njima surađujući s vojskom i Crvenim križem. Postojalo je na stotine tzv. radnih logora raspoređenih diljem Europe, pod nacističkom okupacijom, od Francuske na  Zapadu do Rusije na Istoku. Bolesti, pothranjenost i iscrpljenost uzrokovali su mnoge smrti, a još ih je više streljano ili umoreno u plinskim komorama logora poput Awschwitza, Buchenwalda i Bergen – Basena. Logor Daachau, gdje su završile Vivianei Clare, bio je jedan od najdugovječnijih logora.

Godine 1945. Pariz je oslobođen, vratio se pod francusku upravu, ali je „Delavigne Counture“ – tvornica za koju su tri krojačice radile - zauvijek zatvorio svoja vrata. Mireille je odlučila ostati u Parizu zaposlivši se u modnoj kući Luciana LeLonga koja je preživjela rat i vrlo uspješno radila zahvaljujući dizajneru Dioru zbog kojeg su bogati klijenti iz cijeloga svijeta opet počeli pratiti parišku modu.

Radnja romana podijeljena je na poglavlja koja se izmjenjuju; u jednima se prikazuju zbivanja od 1942. do 1945., a zatim se radnja seli u 2017. godinu u kojima Harrete otkriva sve pojedinosti i zaključuje da bi razlog majčinog samoubojstva mogao biti taj što je odrastala uz majku (baku Calire) slušajući njezine doživljaje iz logora i tako psihički teško proživljavala vlastiti život. Priča završava tako što Harrete upoznaje Mireillene te dobiva stalno radno mjesto u pariškome muzeju mode i to upravo za proučavanje povijesti odijevanja.

Autorica na kraju naglašava da je roman posvetila stradalim pariškim ženama u Drugome svjetskome ratu koje su bile ili Židovke ili na strani pokreta otpora.

Treba reći da je pristup koji je Fiona upotrijebila u svom romanu dobar primjer kako približiti teme o holokaustu mladim generacijama ali i kako uz pomoć fikcije oživjeti taj dio europske prošlosti s ciljem da se ne zaboravi i nikad više ne ponovi. Primamljiva priča, dobar prijevod i jednostavni dijalozi svakako će omogućiti da roman dođe do šireg kruga čitatelja.