Karnevalsko jutro u Veneciji – priča

Karnevalsko jutro u Veneciji – priča

Jutarnju maglu raspršilo je sunce grijući pločnik glavne venecijanske rive. 

Jato galebova rasporedilo se na vrhove usidrenih gondola koje su, udarajući od drvene stupove za koje su bile privezane, proizvodile zvuk trombona koji svoju dionicu svira u pianu.

Mnoštvo je ljudi stajalo ispred Duždeve palače. Među njima i maskirani glumci odjeveni u srednjovjekovnu odjeću koji, uprizorujući nekakav kazališni komad, prikupljaju novac u kutiji na pločniku.

„Ubaci i ti koju libru.“ – reče mi jedan od galebova stojeći pored mene na uspravnoj drvenoj gredi. Ne čekajući moj odgovor on se raširenih krila prebaci na moje lijevo rame rekavši: „Malo ću odmoriti. Ne vrijedi letjeti po ovakvoj gužvi, a još manje hodati pločnikom.“

Žamor svjetine odjednom prekine glasan i duboki muški glas:

„Kakva je to buka u jutarnjim satima? Zar ne bismo trebali obaviti zakletvu prije odlaska u (vojni) pohod?“

Podigoh se na prste da vidim tko zapovijeda, no moju znatiželju prekine netko od okupljenih: „ Na Vašu zapovijed, presvijetli dužde!“

Svjetina se stala dijeliti kako bi duždu oslobodila prolaz. „Živio naš dužd!„ – čuo se još jedan povik.

„Netko je uspio u svojoj maski.“ – rekoh nasmiješeno ptici na ramenu smatrajući da to nije pravi dužd već netko od hodočasnika koji često navraćaju u Veneciju. Ptica ništa ne odgovori već kimne glavom zapovjedivši mi da krenem prema crkvi sv. Marka.

Zaustavivši se ispred ulaza katedrale dužd se okrene pogledom uprtim u mene te mi reče: „Zatražit ćeš pomoć od sveca jer od sada ti si zapovjednik mojeg pohoda. Oslobodit ćeš tvrđavu od neprijatelja i na njoj, u znak pobjede, zavijoriti zastavu.“

Blago se osmjehnuvši osjetim veliko samopouzdanje u njegovim riječima.

Opet me ptica upozori; trebalo je ući u crkvu i izgovoriti riječi koje će svetac uslišiti.

Ušavši unutra, ugledah mnoštvo kipova svetaca i slika s biblijskim prizorima. Pomislih - nema nikog u tom velikom i jekom prožetom prostoru, no iza mene stajao je dužd a svjetina je čekala vani.

Pogledah u njega i on mi mimikom lica dade znak da mogu krenuti s molitvom.

Tišina u crkvi pomalo je stvarala nelagodu. Osjetih naglo lupanje srca i znoj kako se spušta niz lice prema bradi. To mi na tren skrene pažnju od zadatka koji mi je postavljen.

Začuju se crkvena zvona. Toliko jaka da se više nije čuo niti duždev glas niti žamor ljudi ispred crkve. Jako stisnem oči, a kapke mi probada svijetlo sunčevih zraka.

***

Sunce je sijalo u svojoj punoj snazi.

Otvorih oči i istrčih na balkon. S njega pogled pada na zavičajno more. Daleko od Venecije. Galebovi kruže iznad morskog plićaka nadajući se ulovu kakve ribe koja povremeno iskoči iz mora.

Opipah rukama lice i vrat; znoj se povukao. I lupanje srca je prestalo.

 „Iako je to bio san, ipak je ovogodišnji karneval bio pod maskama!“ – pomislih zadovoljno.

 

* * *

Više o povijesti Mletačke Republike na području Dalmacije čitajte u romanu U KRILU LAVA!

 

 

 

Autorica priče: Božena Glavan

http://www.historicart.com.hr/knjige/u-krilu-lava-727