Kradljivac kave, povijesni je roman u kojemu se, u kontekstu političkih zbivanja u Europi u 17. stoljeću, prepričava povijest ispijanja kave -pića koje je zadivilo društvo toga vremena.

Roman je podijeljen u šest poglavlja.

PRVI DIO

Glavni lik romana je Obedieh Chalon, tridesetdvogodišnji poslovni ulagač u drvo, porijeklom Francuz s prebivalištem u Amsterdamu. Godina je 1683., vrijeme kada Osmanlije pokušavaju zauzeti Beč, a u Sredozemlju se sprema novi mletačko – turski rat za stratešku utvrdu Kandiju (ili Moreju; tzv. Morejski rat). Drvo, kao građevinski materijal, izuzetno je bio na cijeni. Od drva su se gradili brodovi. Velik novac Obedieh je zarađivao upravo od Mlečana, koji su ga nabavljali za svoj Arsenal. No, pored toga, Obedieh je volio pisati pisma, a kako se bavio primijenjenom fizikom (mjerenjem temperature; sakupljao je termometre) tako se dopisivao s prirodoslovcima iz Cambridgea, Amsterdama, Bologne i Leipziga. Bio je također vješt u krivotvorenju pečata. U to je vrijeme nastupila kriza na europskim dvorovima, pa je pored svega navedenog Obedieh vidio zaradu i u krivotvorenju mjenica, u čemu mu je dosta pomagao vlasnik jedne nizozemske tiskare. Naime, nitko od vladara nije želio slati svoju vojsku na Dunav. Turci prijete Europi. Pitanje s kojima su se bavili ondašnji pamfleti razdijeljeni po kavanama bilo je: hoće li Francuska iskoristiti rat Osmanlija s Habsburgovcima, kako bi nesmetano napala Španjolsku i Nizozemsku? Te iste godine, 11. rujna, vojska poljskoga kralja Jana Sobjeskog porazila je Turke. Beč je spašen!

Obedieh trguje na burzi mjenicama Amsterdamske banke koja je najjača na svijetu zbog Istočnoindijske kompanije koju posjeduje. Ove mjenice Obedieh je osigurao u zlatu.

Što se tiče novca, kao platežnog sredstva, sitan novac – peni – bio je rijetkost otkako su ga ljudi talili radi prodaje srebra koje je u sadržavao u sebi. Stoga su se za povrat u plaćanju, npr. u kavanama, koristili žetoni.

Obedieh je završio u zatvoru zbog poslova u krivotvorenju mjenica. Tamo je morao raditi na usitnjavanju brazilskoga drveta koji se zatim koristio za dobivanje crvene boje za farbanje. No iz zatvora ga je izvukla upravo Amsterdamska banka i Pier de Gebber, vlasnik Istočnoindijske kompanije. Oni mu nude novi, dakako, veoma unosan posao, doduše s rizikom: da nabavi bijelu Moku, biljku od koje se dobiva kava, piće toliko traženo po Europi. De Gebber želi da se u Nizozemskoj sade sjemenke moke kako bi kavu mogao prodavati izravno i time izbjeći carinu i turski porez. Ako ne pristane, Obedieh bi mogao opet završiti u zatvoru. Moka je bio lučki grad u Sredozemlju pod nadzorom Turaka, jedino mjesto na kojem je rasla kava.

Put sirove kave bio je sljedeći: kava se ubire u području oko Moke. Odanle se brodom prevozi u Suez i zatim na devama do Aleksandrije. Ondje u egipatskim skladištima francuski i mletački trgovci kupuju kavu u zrnu. Sva navedena mjesta nalaze se pod turskom vlašću. Kava se u Europi različito spravljala. Englezi bi skuhanu kavu držali u bačvama (to je zapravo bila mjera za oporezivanje) i podgrijavali je prije posluživanja. U Francuskoj se, međutim, kava kuhala iznova i zato je bila boljeg okusa. Bečanima je, pak, kava bila gorka, pa su u nju stavljali vrhnje i šećer, o čemu su Turci s prezirom prepričavali.

DRUGI DIO

Obedieh je u Engleskoj, u Londonu. Posjećuje vlasnike velike knjižare Pierrea Baylea. Tu čita razne knjige kako bi upoznao tursku kulturu. Ispriča Bayleu sve o svom budućem pothvatu i ovaj mu obeća dati kontakte svih ljudi koji će mu biti potrebni: prevoditelja, vojnog stratega, botaničara i nekoga tko se zna preodijevati i mijenjati osobnosti.

U to vrijeme borba protestanata, katolika i hugenota u Engleskoj dovodi do političke napetosti; James Scott, prvi vojvoda od Monmoutha koji živi u Nizozemskoj, pokreće pomutnju protiv Jamesa II., kralja, radi preuzimanja prijestolja. Kako je i Obedieh Nizozemac, brzo se pročulo za njegove krivotvorine te se razvila teza da je povezan u Scottove namjere zbog čega se morao skrivati po gradu.

Bonaventure Rossignol, doušnik francuskoga kralja, brzo je doznao za nove Obediehove namjere pa šalje pismo francuskome kralju s podacima i osobama koji su s njime uključeni:

Pierre Justel (hugenot, poznaje sve pomorske rute na Levantu), Knut Jansen, (kapetan), kontesa Caterina da Gloria  (koja se voli prerušavati), Paolo Vincenzo Marsiglio (grof, nakon opsade Beča bio je zarobljen u Konstantinipolu, pa zna osmansku kulturu) i David ben Levi Cordovero (zapravo žena prerušena u muškarca, odgonetava šifre, predstavlja se kao španjolski Židov, razumije se u prirodne znanosti).

TREĆI DIO

Obedieh želi biti siguran da ga francuski kralj neće dati uhapsiti. Mora sa svojim ljudima isploviti prema Moki iz francuskoga Marseille. Zato želi imati prvog čovjeka francuskoga kralja uza se. To je bio nezakoniti sin kraljev, grof  Vermandoa kojega je kralj protjerao iz zemlje, ali koji bi mogao imati šanse za prijestolje. On se nalazio u zatvoru, no posjetom kontese Caterine, i pročitanim porukama na skrivenim stranicama Biblije koju mu je donijela na poklon, shvatio je o čemu se radi, pobjegao iz zatvora i na vrijeme se ukrcao na brod s Obediehovima.

ČETVRTI DIO

Ispolovili su u trgovačkom brodu Faithfull Traveller. Trinaesti dan plovidbe stigli su u Napulj, u vrijeme karnevala. Ovo je bilo dobro vrijeme da se malo odmore od plovidbe i nabave i ukrcaju još hrane na brod.  Gradom, koji je tada bio pod španjolskom vlasti, šetali su u kostimima, tako da ih se nije moglo prepoznati, budući je izdana tjeralica za njima.

PETI DIO

Dolazak u Smirnu (turski izmir). Tamo se nalazila utvrda Kadifekale, podignuta za obranu od Turaka. Ovdje ima turskih, kršćanskih i armenskih crkava, no sve su djelovale pod turskom vlašću. Iskrcavši se s broda, zašli su u jednu kavanu – vrt u kojem se posluživala kava. Vlasnik Gorgulu ih je proveo kavanom Na tamnozelenoj travi bilo je nekoliko malih paviljona, a između njih bili su prostri jastuci od baršuna na kojima su se izležavali muškarci s turbanima. Pušili su vodene lule, a gotovo su svi između palca i kažiprsta držali male porculanske šalice.

"Turska kava nije bila samo jako vruća nego i vrlo jaka. Bila je manje gorka nego engleska, a na vrhu se nalazila baršunasta pjena (…). Svaka je sadržavala drukčiji prah kojim se kava mogla dodatno začiniti. Obedieh je pomirisao posudice. U jednoj je bio mljeven cimet, u drugoj kardamom. U trećoj se nalazio žućkasto – bijel prah, balzamska mirisa (…)."

Posredstvom Cordovera, za kojeg su tek tada otkrili da je zapravo žensko, otišli su iz Smirne za Aleksandriju, pa u Suez, a zatim su stigli na brdo Nasmurade kraj Moke gdje su uzeli sadnice. Napunili su njima tri ogromne vreće i prenijeli na brod.

Na povratku iz Egipta, u Sredozemlju, sačekali su ih izaslanici franuskoga kralja, prebacili se na njihov brod i prevezli ih iz luke Denkerque do Pariza.

Tko ih je izdao?

Vermadoas – nezakoniti kraljev sin. On je slao pisma ocu, kralju, i to prije nego li su krenuli uopće na put. Svako pismo imalo je pečat s grbom ljijana po kojemu su ga otkrili. Bojao se, naime, da će ga prodati Turcima i tako izazvati izravan trgovinski sukob Francuske i Osmanskog Carstva.

Nakon hapšenja odvedeni su u zatvor Bastilju, gdje je Justel bio ustrijeljen, a ostali prevezeni kočijom dalje, prema zapadnom dijelu od rijeke Siene, gdje Pariz kao grad još nije bio izgrađen. Putem ih je pratila svjetina koja je, gađajući ih kamenom i brašnom, razbila jedan otvor na kočiji te im je netko dobacio ključeve da se oslobode oklopa.. Tako su skočili i smjestili se u obližnji benediktinski samostan. Gotvo su već zaboravili kako izgleda vanjski svijet. Unutar samostanskih zidina bili su sigurni.

Još dok su se prevozili brodom, među francuskim izaslanicima bilo je doušnika  iz Istočnoindijske komapanije koji su uspjeli preuzeti vreće s mokom.

ŠESTI DIO

Helena, žena koja je s Obediahom imala sina, živjela je sa stricem Huygensom, skladateljem. Jednog dana uočila je nove sadnice tulipana u vrtu. To ih je Obedieh dao zasaditi posredstvom jednoga vrtlara, ali po kodu boja, koje je Helena prepoznala i dešifrirala slovima abecede kao Obediehovu poruku da dođe preko Bostona u London u kavanu Neville Keese na kavu. Ovime, zapravo, završava roman. Pouka bi mogla biti da Obedieh nije odlučio prestati s načinom života koji je do tada vodio. Za njega je krivotvorenje dokumenata i želja za posjedovanjem trgovinske robe bila jača od zakona. Njgeov lik u romanu prototip je europskog biznsmena ranoga novog vijeka.

* * *

Na kraju knjige nalazi se popis svih likova, s poslovima za koje su bili zaduženi, čime se čitatelju olakšava praćenje radnje te su dana objašnjenja nepoznatih pojmova i izraza koji se u tekstu koriste.

Smještajući radnju u povijesni kontekst autor Tom Hillenbrand odlično je razradio likove, prekrasno opisao gradove, mirise, zvukove i boju gradova poput Londona, Amsterdama, jemenskog lučkog grada Moke, uličica, tiskara, knjižnica i stanova. Pohvale idu i prevoditeljici Branki Grubić te izdavaču Mozaik knjiga.

PREPORUKA: http://www.historicart.com.hr/knjige/u-krilu-lava-recenzija-771